barer

Jezera

Skadarsko jezero
Kao i čitava Crna Gora, i Skadarsko jezero plijeni „raznovrsnošću ponude“. Toliko je toga. Ljepota velike mirne vodene površine s dvostrukim porubom, od litica i brda i njihovih obrisa, umnožena ljepotom ostrva, malih uvala i zatona, živopisnih naselja... Bogatstvo biljnog i ptičjeg svijeta.

Jednako burna kao i istorija na i oko njega, jeste istorija samog jezera. Za današnju njegovu veličinu i neobičnost ponajviše je zaslužan Drim.Vijekovima, bila je to veća bara u Zetsko-skadarskoj ravnici, žitnici Nemanjića, Crnojevića, Balšića. Godine 1858. desilo se tako silovito nevrijeme da je Drim pomahnitao: sljuštio je s albanskih planina i navaljao na ušće Bojane toliko materijala da joj se korito pomjerilo. Žitnica je potopljena, bara je postala jezero, i to najveće na Balkanu. I klima se promijenila, postala je blaža. Sve se odvijalo na oko šest metara nadmorske visine.

Nauka kaže da Skadarsko jezero pripada veoma rijetkim slatkovodnim mediteranskim močvarama. Čini ga šest cjelina: Veliko blato, Malo blato, Vučko blato, potopljena dolina rijeke Crnojevića, Hotski zaliv i basen Gornjeg blata. Za istraživače svih vrsta dovoljno materijala na 412 kvadratnih kilometara pri niskom vodostaju. Od Vranjine do Skadra dugačko je 44 kilometra, prosječno je široko 10 kilometara, a najviše 13. Duboko je oko osam metara. Dvije trećine jezera pripadaju Crnoj Gori, jedna Albaniji. Jezero vodu prima iz više rijeka i rječica, kao i iz podzemnih vodotoka. U njega se ulivaju Morača (sa divljom Mrtvicom i pitomom Zetom, jedinstvenom Cijevnom), Crnojevića rijeka, Karatuna, Orahovštica, a u Jadransko more otiče rijekom Bojanom.

Na pojedinim mjestima je mnogo dublje.To su takozvana oka ili vrulje.Ona su dokaz jednog kurioziteta: jezero je većim dijelom kriptodepresija.To znači da mu je površina iznad, a djelovi njegovog dna (ovih vrtača) ispod nivoa mora. Takvih mjesta, oka, ima oko trideset. U njima je temperatura vode u svako godišnje doba gotovo jednaka. Tu se ukljeve skupljaju u jatima, pa ih ribari lako love. Najdublje oko je Raduš – više od 60 metara.

Tokom zime, u skadarsko utočište stižu letači sa raznih strana svijeta, recimo iz zapadnog Sibira ili iz Afrike. Ovdje se dobro osjeća čak i veoma rijetka crna afrička čaplja. Šarolik je svijet u ptičjem raju: vrludaju razne vrste pataka (divlja, gluvara, zvizdarka, lastarka) i gusaka (siva, krza, kašikara), gnjurci, šetkaju kormorani, čaplje, ibisi, kruže orlovi (kraljevski, kliktaš, planinski, stepski), supovi, droplje. Srebrnast galebovi su umjesto morskog ovdje izabrali ostrvo za svoje gnjezdilište. Nedaleko je i ostrvo Omerova gorica, naselje sivih čaplji među stablima lovora, jedina poznata kolonija čaplji na lovorima.

Nije jezero vašarište, već pravo, jedno od najvećih u Evropi, utočište i stanište ptica. Ono je dokaz dobre očuvanosti ekosistema, ali i duge tradicije: u ledeno doba ovaj kraj je izbjegao glacijaciju i postao sklonište za živi svijet. Raznovrsnost staništa takođe je „za sve ukuse“: voda, tršćaci, vrbove šume, okolne livade, Ćemovsko polje. Goli kamenjar na ostrvima. Šume. I opet raznovrsnost i specifičnost: šuma bjelograbica složno raste s mnogim drugim drvećem, sa hrastom, kostrikom, zelenikom, česvinom. Dobre komšije su i bijele i crne jove, cer, pitomi kesten. Pa divlja smokva, nar, ...

I samu obalu i vodene površine pokriva bujna vegetacija. Vrste mnoge, (čak 930 vrsta algi), mnogo endema koji potvrđuju mladost jezera. Na površini bijeli i žuti lokvanj, kasaronja (biljka koja živi samo na Skadarskom jezeru, jestiva, ukusa sličnog kestenu). Neobična i po tome što joj je, iako živi u vodi, potrebna kiša da bi donijela rod. Sa dna raste ali izlazi iz vode trska, vodena metvica..., a u vodi ostaje, na plitkom i muljevitom dnu, svakojaki biljni svijet. U međusobnom skladu i s puno razumijevanja za plivajući narod. U slivu jezera izbrojano je 48 vrsta riba.

Riba krap (vrsta šarana) i ukljeva (sitna riba) žive samo ovdje i nigdje više na svijetu. Zabilježeno je, recimo, da je u trinaestom vijeku veoma bio razvijen izvoz ukljeve u Italiju. A dimljeni krap je specijalitet čiji se ukus, posebno u kombinaciji sa ukusom čuvenog crmničkog vina, ne zaboravlja. A tu su i gosti: osim slatkovodnih, u jezeru povremeno borave i morske vrste, jegulja, kubla, cipl, skakavica.

Crno jezero
Na 1.442 metra nadmorske visine, na ivici Jezerske površi, samo dva i po kilometra od centra Žabljaka, nalazi se Crno jezero. Izuzetne ljepote i neobičnog života.

Mnogi su putopisci, istraživači, naučnici, osjećali potrebu da opišu blistavu jezersku površinu, njegovu tamnozelenu, gotovo crnu zbog dubine i okruženja boju, gustu šumu jela, borova, omorika, s mahovinom i borovnjacima, stijene Međeda koji kao da ga drži u naručju.

Nauka kaže da je nastalo u cirku izdubljenom snagom lednika sa ove lepeze vrhova. Čine ga zapravo dva jezera, Veliko i Malo, povezana uskom prevlakom. Dugo je 1.155 metara a široko 810. Najveća dubina Velikog jezera je 26 metara, Malog duplo više, oko 50 metara! No, zato Veliko ima dva puta veću površinu, i isto toliko manju zapreminu.

Po predanju, ovuda je jednom prolazio Sveti Sava, pa ga neko (iz ko zna kojih razloga) optuži da je nešto ukrao. Nije bilo vremena za odbranu, čitavo selo jurnu za osumnjičenim. Sava nekako pobježe, ali je bio toliko ljut da prekrsti štapom i naredi da voda potopi selo. Sada su seljani bježali, a voda ih sustizala. One koji su grabili ka planinama voda ponese na mjestu današnjeg Malog jezera. Tamo gdje je stigla one koji su žurili u livade, nastalo je Veliko.

Veliko jezero puni izvor na sjeverozapadnoj strani. Doprinos daje i Mlinski potok. Daleko najveću količinu vode daruje Čelina, sistem vrela na padinama Međeda, 25 metara iznad Malog jezera. Nakon zimskog sna, nekad već u aprilu a nekad čak u junu, Čelina bučno oglašava početak svog „rada“. Naglo izbijanje vode praćeno je gromovitim pucnjem. Mještani tada samo konstatuju: „Pukla Čelina“. Slapovi do 15 metara visine preplavljuju i stazu (oko čitavog jezera izgrađena je pješačka staza dužine tri i po kilometra). Prizor je nezaboravan, a oni smjeliji probijaju se stazom kroz pjenušavu zavjesu.

Zimi jezero dugo pokriva ledena ploča. Ljeti se ugrije do 20 stepeni pa se u njemu može kupati. Ljeti se voda iz Velikog preliva u Malo jezero, zimi preko prevlake (Struge, široke 60 metara) ide iz Malog u Veliko.

Toliko čudnovatih kretanja. Posebno su zamršena ona “odlazeća“, oticanje podzemnim saobraćajnicama. Razdvojene vode Crnog jezera, posle kilometara i kilometara provlačenja ispod čitavog durmitorskog masiva, ulivaju se u dvije rijeke, Taru i Pivu, (bifurkacija, veoma rijetka pojava), ali se ipak, na kraju, posle dugog putovanja kroz tamu i vratolomnih padova, ponovo sastaju. Kod Šćepan Polja, gdje se Piva i Tara spajaju u Drinu.

Plavsko jezero
Opkoljeno zelenim livadama i ševarjem, u podnožju planina Prokletija i Visitora,koje se ogledaju u njemu, miruje Plavsko jezero.

Nastalo krajem ledenog doba, ovo glečersko jezero nalazi se na oko 900 metara nadmorske visine. Dugo je oko tri kilometra, široko oko dva, a maksimalna njegova dubina je devet metara. Naravno, tokom godine nivo vode se mijenja, a zimi jezero je zeledjeno.

Za ljubitelje sportova na vodi ovo je dio jedne idealne cjeline: pritoka Ljuča, Plavsko jezero, otoka Lim, koji se uliva u Drinu. Plivanje, jedriličarstvo, kajakaštvo, rafting. Pa ribolov: danas u jezeru ima mladice, pastrmke, štuke, klena, skobalja i mrene. Moguć je i lov na pernatu divljač, poput liske, gnjurca, patke, divlje plovke.

U narodu postoji vjerovanje da voda Plavskog jezera ima i neka ljekovita svojstva. O samom nastanku jezera postoje razne legende. Po jednoj, na mjestu današnjeg jezera u davna vremena postojala je varoš. Sveti Sava, umoran, zanoći u kući nekog Janusa. Ovaj ga je lijepo ugostio, ali mu u prtljag podmetnu pijetla i optuži ga za krađu. I tako je "zaradio" Savinu kletvu: " Nit se porodio, nit se izrodio, a voda vas ponijela". U tom času, sa svih strana udari voda i poplavi varoš. Nastade jezero.

Danas, ljeti je živo na velikom drvenom splavu. Organizuju se i skokovi u vodu, koja je čista i topla. A ljepota je nesporna. Kao i nepredvidivost. U toku samo jednog sata, jezero će sakriti i otkriti (ako hoće, naravno) sve svoje nijanse, od svijetlozelene do boje borovnice, ili čelično sive pod oblacima.

Hridsko jezero
U Crnoj Gori nema fontana u koje se, po tradiciji, bacaju novčići sa željom da se želja ispuni... Umjesto njih, na Prokletijama postoji „jezero sreće“. Vjeruje se da kupanje u bistroj vodi Hridskog jezera donosi zdravlje i sreću u braku. Pri odlasku, uz misao na željeno, neki komad nakita valja baciti u jezero.

Iako na popriličnoj nadmorskoj visini, preko 1 800 metara, od Plava i Gusinja do Hridskog jezera nije teško doći. Nalazi se na sjeverozapadnoj strani Prokletija. Njegova dužina je oko 300 metara, širina oko 160. Ljeti je duboko oko pet metara, a u ostalom dijelu godine znatno više zbog padavina i otapanja snijega. Zimi, prekriva ga debeli sloj leda.

Izvjesna ogoljenost je odlika Hridskog jezera. Poput popadalih, ispranih, izblijedjelih stabala smrče. Starog bora proređene krošnje. Poput strmeni ispod kojih se prostire. Ali, to je, zapravo, otvorenost, ka nebu.

Biogradsko jezero
U samom središtu Biogradske gore, na Bjelasici, možda „najromantičnije“ Biogradsko jezero. Vode jezera i njegovih rječica bogate su ribom, naročito pastrmkom, koja u jesen u jatima odlazi uz Biogradsku rijeku, da u njenim plićacima baci ikru. Zimi jezero pokrije debeo led, i po njemu šetaju jeleni i košute. Prostor oko jezera je uređen, lako pristupačan i sve više je meta turista iz zemlje i svijeta. Mnogi stručnjaci, domaći i strani, smatraju ga najljepšim jezerom na Balkanskom poluostrvu.

Riječ je o jedinstvenom hramu. Zapravo, tih nekoliko kilometara od puta Kolašin-Mojkovac još bolje je preći pješke. Kroz gustu šumu, lagano, udišući sasvim drugačiji vazduh, ući u neko drugačije vrijeme, stići do motela kraj najvećeg jezera Bjelasice.

Dugo je 1.100 metar, široko 400, duboko prosječno 4,5 a najviše 18 metara. Čitavo se može obići stazom dugom nešto preko tri kilometra. Šetnja otkriva jedan svijet pomalo robustan i divalj. Svijet koji stoljećima traje nedirnut. Neobično rastinje, najrazličitijih oblika i imena. Od sjekire zakonom zaštićena smrča, jela, javor, hrast, bukva, jasen... Može se desiti i susret sa srnom ili lisicom. Negdje gore orlovi krstaši, tetrebovi.

Sve je u saglasju, pa i imena. Glavna pritoka jezera je Biogradska rijeka. Otoka - Jezerštica. Da je nekada ovdje bio grad - teško je zamisliti. A opet, teško je povjerovati da odvajkada ljudi nisu noćili pod skutima stoljetnih stabala, kraj hladne, prozirne jezerske vode.

Bjelasica je otvorena, topla, gostoljubiva, pa i njen najveći dragulj. Može se čamcem po jezeru. Može se osluškivati i mjerkati duž obale. Može se pecati. Kraj njega kampovati. Slatko ručati. Mnogo toga zaboraviti u laganoj šetnji. Ali i prisjetiti se, kao u svakom hramu, da je vrijeme relativna kategorija, a i mi božjih ruku djelo.

Pešića jezero
Kad se sa Zekove glave, vrha Bjelasice do koga se može doći i džipom, ugleda Pešića jezero, nastanak legende o bijelom krilatom konju modrih očiju koji je noću izlazio iz jezera i letio nad njim - čini se razumljiv.

Iznenadi posmatrača ta plava voda okružena svim mogućim zelenim nijansama koje plešu zbog razigranih oblaka, i čitav čaroban prizor izgleda kao nešto slučajno, nekakva igra svjetla, sjenki drveća na vodi... Neumorni oblaci sasvim relativizuju brojke: osam metara dubine, dužina 290 metara, širina 165 metara. Nadmorska visina 1.838 metara.

Čuvaju ga visoki čuvari, bjelasički vrhovi. Oko njega i danas, na lelujavim padinama promiču sjenke hitrih oblaka, šušte, kao da šušte krila, kao da kruži bijeli konj modrih očiju, na radost vila skrivenih u Vilinoj pećini ispod Zekove glave.

Bukumirsko jezero
U Bukumirskom jezeru, samo 40 km od Podgorice, još živi Tritorus montenegrinus, endemični daždevnjak. Ko je on? Daleki potomak zmaja koji je povremeno noću izlazio iz vode i, po legendi, stravio Bukumire, neslovensko pleme što je baš tu htjelo mirno da živi?

Jednom odlučiše da se izbore za noćnu tišinu. Naložiše veliku vatru ispod stijena. Ogromno užareno kamenje baciše u jezero, kuću zmajevu. Krila mu se zapališe. Ljuto prokle Bukumire: kad ne mogu s drugima, dabogda ne mogli ni sa sobom! I, kaže narodni pripovjedač, kletva se ispunila. U međusobnoj borbi, nestadoše Bukumiri, kao i toliki drugi. Po predanju, groblje im je u katunu Momonjevo, ali se zapravo radi o neolitskom spomeniku (u škrape pobodeni kiljani, lomljeni šiljasti kameni biljezi).Ime plemena i jezera upućuje na Vlahe, (pa i na glavni grad Rumunije, Bukurešt), a vlaških nomada bilo je i u drugim krajevima Crne Gore. U planinama Kučke krajine inače je dolazilo do sukobljavanja ali i miješanja albanskih, slovenskih i drugih „gostujućih“ plemena.

Jezero se nalazi na 1.443 m nadmorske visine. Nije preveliko ali je duboko. Dužine 210 m, širine 130 m. Čak 17 m dubine, sasvim dovoljno za jednog ili par zmajeva.

Jesu li zmajevi „lednički“ ne znamo, ali Bukumirsko jezero jeste. Voda je čista i prohladna, ima i lokvanja, ali za kupanje ne smeta. Od jezera vodi više markiranih staza ka vrhovima okolnih planina.

Na obali se može kampovati. Tu je sve još kao u priči. „Mjesto radnje“: tamnozelena voda, u njoj šaš i daždevnjaci, obale obrasle travom. Uzbrdo, dolina koju je oblikovao glečer, morenske pregrade. U zaleđu kameni divovi i krovovi koliba. I noć je ovdje ona noć iz priče. Priče o harmoniji, sazvučju zvijezda, ljepoti...

Zvanični sajt turizma Crne Gore