Daleki potomak zmaja koji je povremeno noću izlazio iz vode i, po legendi, stravio Bukumire, neslovensko pleme što je baš tu htjelo mirno da živi? Jednom odlučiše da se izbore za noćnu tišinu. Naložiše veliku vatru ispod stijena. Ogromno užareno kamenje baciše u jezero, kuću zmajevu. Krila mu se zapališe. Ljuto prokle Bukumire: kad ne mogu s drugima, dabogda ne mogli ni sa sobom! I, kaže narodni pripovjedač, kletva se ispunila.
U međusobnoj borbi, nestadoše Bukumiri, kao i toliki drugi. Po predanju, groblje im je u katunu Momonjevo, ali se zapravo radi o neolitskom spomeniku (u škrape pobodeni kiljani, lomljeni šiljasti kameni biljezi). Ime plemena i jezera upućuje na Vlahe, (pa i na glavni grad Rumunije, Bukurešt), a vlaških nomada bilo je i u drugim krajevima Crne Gore.
U planinama Kučke krajine inače je dolazilo do sukobljavanja ali i miješanja albanskih, slovenskih i drugih „gostujućih“ plemena. Jezero se nalazi na 1.443 m nadmorske visine. Nije preveliko ali je duboko. Dužine 210 m, širine 130 m. Čak 17 m dubine, sasvim dovoljno za jednog ili par zmajeva. Jesu li zmajevi „lednički“ ne znamo, ali Bukumirsko jezero jeste. Voda je čista i prohladna, ima i lokvanja, ali za kupanje ne smeta.

Od jezera vodi više markiranih staza ka vrhovima okolnih planina. Na obali se može kampovati. Tu je sve još kao u priči. „Mjesto radnje“: tamnozelena voda, u njoj šaš i daždevnjaci, obale obrasle travom. Uzbrdo, dolina koju je oblikovao glečer, morenske pregrade. U zaleđu kameni divovi i krovovi koliba. I noć je ovdje ona noć iz priče. Priče o harmoniji, sazvučju zvijezda, ljepoti...