Tamo gdje je čovjek čovjeku na prvom mjestu

A A A
Ocijeni >

3 blogera osvajaju Crnu Goru (Ivo Kožul)

 

Vučje

Zime 1999/2000. na Vučju je održan prvi ski festival Crne Gore. Ovo sam negdje pročitao u motelu u kojem sam prespavao. Ne znam što je to točno, ali mi izgleda kao mini zimska olimpijada gdje su svi dobrodošli pokazati svoje ski vještine. Kapacitet motela je 60 ležajeva koji su raspoređeni u 6 apartmana i 9 soba. Tu su restoran  sa domaćom kuhinjom, caffe bar, kamin sala, otvorena terasa. Centar raspolaže servisom za iznajmljivanje i popravku ski opreme.

Kako je sada ljeto, sve je u stanju mirovanja i dosta tiho, a nema ni gužve. Možda i bolji period za one kojima skijanje nije prioritet za doći na planinu i izaći u prirodu. Ljeti je Vučje omiljeno izletište, polazište za razna takmičenja i centar manifestacije “Dani kalopera”. Organizator manifestacije turistički kompleks “Vučje” osmislio je raznovrstan sportski, edukativni, kulturni i zabavni program, čiji je cilj upoznavanje sa prirodom i njenim značajem. Koristeći kao simbol kaloper, cvijet koji u ovo doba godine  u bijelo oboji livade, organizatori održavaju radionice u prirodi.  Pohvalna ideja.

Ski centar raspolaže rekreativnom stazom od 1.250 metara, dvije natjecateljske staze od 400 metara i jedna staza Ciciban od 120 metara. Jednom stazom, a po dužini bih rekao natjecateljskom, smo se popeli na vrh brda, gdje je  zimi  startna pozicija, a ljeti fino mjesto odakle puca pogled na sve strane, čak se vidi i grad Nikšić.

Prema Kapetanovom jezeru

Nakon kraćeg boravka i razgledanja, spustili smo se na drugu stranu, u polje, gdje nas je čekao vozač sa terencem, s namjerom da se zaputimo prema Kapetanovom jezeru. Nalazi se na planini Lukavici, koja pripada Moračkim planinama, koje su geografski smještene istočno od Nikšića.

Put do jezera je pravi off road, pa je za ljubitelje terenaca i terenske vožnje ovo idealan predio za testiranje svojih vještina i kvalitete vozila. U vještinu vozača nisam ni sumnjao. Uživao sam cijelo vrijeme, kako u pogledima koji se stalno otvaraju sa svakim novim kilometrom, tako i sa svladavanjem planinskog puta koji nosi svakim metrom nova uzbuđenja. Raštrkana sela sa katunima razbacanim širom planine, na koja nailazimo, odaju dojam tradicionalnog i smirenog života, u skladu sa ambijentom u kojem se nalaze.

Slikari, fotografi pa i pisci i pjesnici ovdje mogu naći pregršt motiva i inspiracije. Bilo gdje da se pogleda ima neki detalj kojeg je priroda nesebično stvorila i podarila ljudima koji dovde dođu na uživanje. A doći treba definitivno.

Čak i kada se naglo vrijeme promjeni, kao što  se sada nebo zacrnilo nagovještavajući moguće nevrijeme, u ovakvoj planini to izgleda očaravajuće. Vjetar je donosio miris kiše koja je nedje okolo padala, pa je svježina jako godila, zrak je bio pun kisika.

I dok su se ljudi sklanjali od nadolazećeg nevremena u svoje katune, jednog starijeg gospodina sam malo zadržao na otvorenom, jer mi je bio zanimljivi za progovorit koju riječ s njim, s obzirom da je izgledao onako tipičan Crnogorac, sa dugim brkovima. Djelovao je kao gorštak koji je ovdje proveo cijeli svoj život, i koji najbolje zna sve tajne planine, a opet dobroćudan i tih. Šteta što nismo mogli provesti duže vremena u razgovoru, vjetar i kiša koja je počinjala padati sve jače su nas natjerali da svatko krene u svoj zaklon, ja u terenac i dalje prema jezeru, a on u svoj katun nedaleko na proplanku.

Stari Crnogorac

Kiša se vrlo brzo pretvorila u grad, tuču, led. Padale su bijele ledene kuglice i sve se vrlo brzo zabijelilo. Toliko je brzo napadalo leda da ga je na nekim mjestima bilo u zapusima poput pravog snijega i po 20-tak cm. Priroda se malo poigrala, tek toliko da pokaže tko je ovdje glavni. Sustigli smo neke Čehe u dva auta koji su evidentno imali problema u svladavanju planinskog puta, pa su zakjučili da im je najbolje stati sa strane i sačekati smirivanje vremena.

Mi smo uskoro stigli na Kapetanovo jezero, te se sklonili u jedan ugostiteljski objekat. Jedan i jedini. Primio nas je domaćin Dragan Minić sa svojom suprugom. Nemojte ovdje očekivati neki luksuz, ali toplinu i dobrodošlicu smo odmah osjetili. Dragan inače živi i radi u Podgorici, ali svaki slobodan trenutak provodi na jezeru. Ovdje želi ponuditi putnicima namjernicima mjesto gdje se mogu okrijepiti, i prenoćiti ako požele. A uz domaći sir i kajmak koji se uskoro našao na stolu, i razgovor je tekao lakše.

Domaći, mladi sir

Vani je i dalje padao led, unutra je bilo prilično mračno, a to je baš onaj ugođaj kako se i boravi od davnina po planinskim kućama. Nema struje, nema televizije, nema ničega što bi ljude koji tu žive u 4 zida odvajalo jedne od drugih. Razgovor je sve, najlogičnija zabava i potreba. I stvarno, treba doći na ovakva mjesta da bi se vratili u vremena kada su ljudi bili ljudima na prvom mjestu. Živeći u gradovima mravinjacima sve postaje važnije od onih s kim djelite dobro i zlo.

Usred Crne Gore

Ovdje se dosta toga nauči ili barem podsjeti. I tako, dok smo mi mezili ponuđeno na stolu, dotakli smo se mnogih tema i vrijeme je ugodno prolazilo. A ponešto se novo saznalo, pa tako i to, da je upravo Kapetanovo jezero geografski centar Crne Gore. Iako je to više pojam iz sfere zanimljivosti ili vjerovali ili ne, nego nešto što svakodnevno osjetite živeći ili boraveći ovdje, neko susjedno selo u planini bi se isto rado okitilo tom činjenicom, tako da postoji ajmo reći malo nesuglasica, gdje je točno sredina države. Bolje rečeno ovisno koga pitate. Ali svakako zanimljiv podatak. Tu je negdje definitivno. Trebalo bi barem šestar ubosti u kartu i to posred jezera pa da vidimo.

Centar Crne Gore: Kapetanovo jezero

Kao i mnoga jezera u Crnoj Gori, i ovo jezero je nastalo kao rezultat ledenjačke aktivnosti, mada o njegovom nastanku i imenu postoje i legende koje kruže u narodu Lukavice i okolnih mjesta. Prema legendi, nikšićki kapetan Mušović, imao je na mjestu današnjeg jezera katun i često je boravio u njemu, uživajući u ljepotama ovoga mjesta. Iznad njegovog katuna, u planinskim stijenama, nalazio se izvor čije su vode planinske vile  koristile za kupanje i kako bi  povratile snagu.  Svaku noć bi se na izvoru vile skupljale, puštale izvorske vode, i skrivene od očiju ljudi, kupale se i pile bistru izvorsku vodu. Kada bi, pred zoru, krenule da idu, vile bi zatvarale izvor do iduće  noći i novog okupljanja.

Jedne noći, vila koja je zadnja odlazila sa izvora, zaboravi da zatvori izvor, čije vode poplaviše katun kapetana Mušovića i okolne dolove. Tada vile pomjeriše izvor niže, ispod površine naplavljene vode, da tako vodom napaja novonastalo jezero.  Tako, nepažnjom vila, ili maštom prirode, nastade Kapetanovo jezero, u čijim 35 metara dubokim vodama danas uživaju brojni turisti koje put nanese na ovo omiljeno svratište izletnika, planinara i ribolovaca. Jezero se nalazi na visini  od 1.678 metara iznad mora.

Vrijeme je bilo za povratak u Nikšić, planina se smilovala i otvorila nam svoje puteve bez kiše, čak su i tamni oblaci otišli negdje dalje. Uskoro je sunce grijalo okolne vrhove i velike masive, polje je opet bilo zeleno i pitomo. Svako malo bi nailazili na stada ovaca koje bi čuvali planinski psi, veliki i snažni, ali prema ljudima blagi.

Planinski psi su veliki i snažni, ali prema ljudima blagi

Krave i konji su pasli naokolo, sve je bilo u skladu sa prirodom. Rado sam fotografirao takve pejzaže. Lijepo, a opet sve divlje i surovo, netaknuto. Malo je još mjesta gdje se može doći i pronaći sve ovo na relativno malom prostoru. Crna Gora ima puno takvih mjesta.

Čekat će me i narednog puta, nadam se što prije. Isto netaknuta i divlja, surova, a opet topla i prijateljska. Onako kako sam je ovog puta doživio, skupa sa svojim ljudima, dobrim domaćinima i novim velikim prijatelj.

 www.izmedjuplaninaimora.com